Osamdesetčetverogodišnja Mara Debak priprema izložbu svojih crteža Moj vrt koje je nacrtala u domu za umirovljenike Vita u Podstrani. Na fotografiji: Mara Debak Foto: Nikola Vilić / CROPIX

preuzeto sa slobodnadalmacija.hr 28.02.2017. | 21:02

Piše Mia Sesartić

Foto Nikola Vilić / HANZA MEDIA

Od Svetoga Stipana krenula mi osamdeset deveta – upućuje nas baka Mara Debak kako joj se bliži devedeseta, dok razgledavamo što je to ona sve priredila za svoju prvu izložbu crteža “Moj vrt” u prostorijama Doma koji brine o starijima i nemoćnima, u općini Podstrana.

Iako od rujna prošle godine nije više u svom vrtu oko obiteljske kuće u Kaštel Novom, njezino joj zelenilo i cviće ne izlazi iz glave. Čak stotinjak bijelih papira razveselile su boje i mirisi, latice se poigrale po peteljkama, ne samo iz njezina okoliša u Kaštelima nego i rodne Lepenice, mjesta u Dalmatinskoj zagori.

– To vam je na pola puta između Šibenika i Trogira. Jedno malo kamenito selo. I to mi je sve ostalo na pameti, di san se rodila, di san se odgojila, di san drva sikla, di san nosila drva, di san ih prodavala – priča nam baka Mara, pa nabraja svakog blaga šta joj reste u Kaštelima, od petrisimula, selena, kupusa, tikvica, balancani, tikava velikih i malih, fažola…

– Sa dvadeset i šest godina san se udala i otišla u Ljubitovicu, odakle mi je bio muž Božo. Dvi, tri godine smo živili u njegovon selu, a onda 1956. došli u Kaštela. Ležali smo prvo na slami – slatko se nasmijala baka Mara na te njihove životne početke. Ko je sad vidija slame!

– Al’ nije bilo drugog izbora, dok se nismo snašli za stan. A, onda smo skupljali za kupit teren, pa smo gradili kuću… Pa san i ja pomogla na bauštelu, uvik san rado radila – veli baka, što potvrđuju i njezine dvije kćeri koje su je i potaknule da crta.

Jer, sve je počelo prije dvije godine kao dio radne terapije, kažu.

– Nanizala mi se tragedija. Muž mi umra devedeset i sedme godine, na 20. listopada, onda sin na 21. travnja 2011. godine, i unuk mi je poginija prije toga, mlad, od dvadeset i osam godina. Tako me sve to steglo da nisan više mogla ništa…

I onda san se malo odaprla! Govorin ja sebi vako: “Ne mogu nikog vratit, ja moran dalje živit radi ove dvi ćeri, iman petero unučadi i dvoje praunučadi, najmlađe će skoro četiri godine” – bistro baka zbori, pamti sve dane i datume.

– Obrađivala sam zemlju dok sam mogla, a kad san pristala, onda sam došla ovde u Podstranu, odredila da ću u Dom. Kuća je kuća, ali triba prihvatit ono di jesi, ja san zadovoljna. A, dokle ću ovde bit, dok Bog bude tija. Ne brinu je, kaže, više godine.

– Ne mogu se pripuštat žalosti. Iman ja tuge u sebi, ali radi ovih živih se držin – reći će baka Mara koja ne može baš tako lako na noge, a sedamnaest godina se i s cukron već bori, pa joj pomažu pridići se usrid “izložbenog vrta”.

– Majka je prvo počela s bojankama, nije mogla sama ni jesti, ruke su joj se tresle, tako da smo ovo počeli kao svojevrsnu terapiju – pokazuje kćerka od poda do pasa rukom koliki je bio snop bojanki.

– Počela je to čisto za motoriku, a onda smo je potaknuli da nam za Božić napravi neke crteže, da to bude njezin dar. I onda se to pomalo počelo razvijati, počela je sve više crtati, koristila flomastere i pastele…

A danas može sama jesti i čak se lijepo i potpisati – raduje ovaj pomak njezinu djecu ističući kako bi željeli da ovaj primjer bude poruka i drugima u sličnoj situaciji i njihovim obiteljima, da se ne prepuste.

– Znate, prije je bilo: “Kako si, majko?”, “Cilu noć nisan spavala…” A sad kad je pitaš, odmah se raspriča:

– Znaš one slike koje slikam…

Osamdesetčetverogodišnja Mara Debak priprema izložbu svojih crteža Moj vrt koje je nacrtala u domu za umirovljenike Vita u Podstrani.
Na fotografiji: Mara Debak
Foto: Nikola Vilić / CROPIX

– Mama je uvijek bila praktična žena, imala je potrebu o nekom brinuti i voljela je raditi, samo je tako bila ostvariva. Zato je ovim postigla sinkronizaciju duha i tijela. Ona je zadovoljna i to nas jako raduje – govore kćerke dok osmišljavaju na koji način postaviti izložbu da saživi s prostorom.

Premijerno smo se i mi prošetali novim vrtom. Njezini radovi kao cvjetni uzorci podsjećaju na motive s narodnih nošnji, na vezove…

– Od vezenja je to i pošlo. Bila san domaćica, a uvik san se bavila vezenjen, izrađivala toledo, rešelje, šlinganje… na jastučnice, lancune, šlifere, stolnjake… A, kad san bila divojka u selu, uvik san šila onu seljačku robu, suknje, traverše, bluze… – prepričava naša umjetnička duša, pa kazuje koliko joj znači crtanje.

Otkad je u Strožancu, počela je crtati i more, vidi se lijepo s terase Doma. Možeš ga namirisat.

– Bog mi je ovo da, nalazin jedan mir u ovome. Nisan više u vrtu, ali nastavljan na crtežu. Ovo za me znači nešto dobra. Da san uspila to odradit, da mogu i iman volju radit. Po noći nekad i ne spavan, mislin šta ću sutra crtat – opet nas darivala osmijehom, ali i svojim morem na papiru, da imamo za uspomenu.

– Budući da se uz boravak u Domu obično vezuju bolest i nemoć, mislimo da je ovo jedan vrlo poticajan trenutak za sve korisnike, kako sadašnje tako i one buduće – poručuju iz Ustanove “Dom Vita”.

– Želimo se prilagoditi njihovim željama, poštovati njihove želje.

– Posebno nam je drago što smo u našem Domu otvorili prvu izložbu – vele vlasnica i ravnateljica ustanove Mirjana Gojsalić, te voditeljica Julija Kolar.

– Gospođa Mara je to počela skromno, samozatajno, sjedeći u krevetu i uz pomoćni stolić. Kada čujete da je to dom za starije i nemoćne, često ljudi imaju predodžbu da su to sve osobe koje samo leže u krevetu. Zato nam je drago što se ovim malo mijenja percepcija o tome.

Mi zaista želimo i trudimo se da naši štićenici sudjeluju u svim aktivnostima Doma i da im prema njihovim željama i željama njihovih obitelji što bolje organiziramo vrijeme – govori ravnateljica pokazujući na prostranu dvoranu.

– Priređujemo rođendane, obilježavamo prigodne datume, plešemo, veselimo se, imamo razne radionice… Poviše Doma je manji teren na koji nam raste lavanda, pa je sušimo i pakiramo u vrećice. Dolaze nam razne udruge, djeca iz vrtića i škola kojima se oni najviše vesele. Oni su vam jako zahvalni na svemu tome, a ponekad im je dovoljna samo lijepa riječ – ističe Mirjana Gojsalić dodajući kako svaki kat ima i svoj kutak prema različitim afinitetima.

Osamdesetčetverogodišnja Mara Debak priprema izložbu svojih crteža Moj vrt koje je nacrtala u domu za umirovljenike Vita u Podstrani.
Na fotografiji: presnimka crteža
Foto: Nikola Vilic / CROPIX

 

– I svaku fotografiju stavljamo na pano – pokazuje na veseli kutak u hodniku, a svoje dojmove o radu sa štićenicima i izložbi s nama je podijelila i voditeljica ustanove.

– Raditi s njima je osebujno, a ovakva zbivanja donose posebnu radost i poticaj da bi nastavili ovako. Ovo je njezina prva izložba, nadamo se da neće biti zadnja. Posebno nas veseli što je ovo dokaz da Dom može pružiti ovakvu sreću i veselje. Jer ovo nije samo njezina radost, već i svih naših štićenika i ljudi koji s nama surađuju – poručila je Julija dodavši kako ih zaista obraduje svaki događaj.

– Svaki četvrtak je tombola – na to će Julija.

– Igra se u fažole!?

– Ma, oni su samo za pokrivat brojeve, najvažnije je da se igra u kune! – otkrila je Julija žar kojim igraju dok baka Mara sve to sluša i želi podijeliti i svoju radost.

– Ovde san našla mir u crtanju, dolazi mi obitelj, dolaze mi ćeri, unuci, zetovi, od jetrve ćer, od jetrve druga ćer i tako… Oko mene svi moji.

– Cili san život volila radit, nisan se odmarala, ma, odmarat ću se na onome svitu – zaključila je.

U vrtu punom cvića i zelenila, na kamenu njene Lepenice. A sad ima prid njom još puno posla, bliži se Uskrs, triba čestitkama obradovat najmilije.  

‘Kod nas se uvijek nešto događa’

‘Često nam dolaze djeca iz vrtića i škola, priređuju nam priredbe, nastojimo tako napraviti tu međugeneracijsku povezanost, da se djeca navikavaju na starije, da im ovaj Dom ne predstavlja bauk. Danas se jedni i drugi raduju tim posjetima.

Brojni se odazivaju na suradnju, a rado bih istaknula Zakladu “Vlaho Bukovac” koji ovdje priređuju pjesničke večeri i radionice, surađujemo sa slikarom Josipom Baričevićem iz Solina, krasna je suradnja sa školama “Kamen-Šine”, te Strožanac, vrtićima “Mali mornari” i “Vrtuljak”, župnikom Gospe u Siti don Antom Vrankovićem, ženama iz molitvene zajednice u Strožancu, Udruga “MI” i “Zlatno doba”…

U pravcu organiziranja što raznovrsnijih aktivnosti smo preko Udruge za palijativnu skrb i mentalno zdravlje Split Vita plus prijavili projekt “Naših ruku djelo”, na natječaj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – usmjereno k unapređenju kvalitete života starijih osoba organiziranim aktivnostima u lokalnoj zajednici. Čekamo rezultate… – kazuje ravnateljica Mirjana Gojsalić.

‘Moj vrt’ je moj razigrani duh

“Intuitivni crteži u svojoj vedroj obojenosti razotkrivaju postojanu energiju i razigranost Marina duha u njezinim kasnim godinama. U nekoj vrsti sinteze prošlog i sadašnjeg trenutka iskazima misli i emocija oživljava svoje “vrtove” i prirodu koja ju opčinjava gotovo već devedeset godina.

Neki unutarnji zapisi, memorije, čula, snovi trajno nalaze svoje mjesto na listovima papira. Izložba crteža “Moj vrt” svojevrsna je oda ljudskom radu, ljubavi, dostojanstvu… Gotovo izravno djeluje na naša osjetila i emocije. Poziva na angažman i razmišljanje… Zar to nije najveća vrijednost njezina rada – njezinih vrtova?”, napisano je u katalogu izložbe.

 

Preskoči na sadržaj